Dan bošnjačke dijaspore: Dijaspora je imala veliki udio u reafirmaciji našeg identiteta

Kroz njegovanje svog imena, jezika, kulture, historije i običaja, jedan narod ima mogućnost da kroz
aktivan rad, djelovanje očuva kulturu sjećanja na svoju zemlju i narod, gdje god se nalazili. Dan
bošnjačke dijaspore - 11. april je dan koji svjedoči historijskoj postojanosti i opstojnosti narodnog
imena Bošnjak, povraćenom na Bošnjačkom saboru 28/29. septembra 1993. godine, bilo u Bosni i
Hercegovini, bilo van nje. Upravo u toj činjenici leži značaj ovog datuma – on obilježava dan u
godini kada Bošnjaci “od Australije do Amerike” imaju dodatan povod da se zajedno prisjete
svojih korijena, predaka, te svih prepeka kroz koje su morali proći kako bi povratili svoju
identitetsku supstancu. Unatoč njegovoj važnosti, Dan bošnjačke dijaspore i dalje se ne obilježava
kao značajan datum kojeg ni skupno, ni insitucionalno u velikom obimu obilježavaju Bošnjaci u
domovini i dijaspori.

Jedan dan kao takav ne mijenja potrebu za stalnim radom i zalaganjem kroz ostale dane u godini.
Međutim, značaj ovakvih datuma leži u tome da potvrđuje pripadnost jednoj zajednici ili narodu, te
gradi čvršće odnose unutar nje. Na ovaj način, pripadnici bošnjačke nacije imaju mogućnost više da
promovišu svoju zemlju, ime, jezik i vrijednosti, lobiraju na diplomatskom i političkom nivou,
prenose i razmjenjuju svoja znanja i iskustva u različitim oblastima, iskorištavaju svoja poznanstava
u svrhu spajanja Bošnjaka sa dijelovima svijeta gdje se nalaze, otvaraju nova vrata i mogućnosti
saradnje, i što je najvažnije, konsoliduju odnose Bošnjaka među sobom.

Dijaspora je imala veliki udio u reafirmaciji našeg identiteta. Važnost dijaspore u očuvanju
bošnjačkog identiteta vidljiva je i u bližoj, ali i daljoj prošlosti. Takve primjere nalazimo od seoba
“običnih” ljudi koji su u migracijama u druge zemlje, od 19. stoljeća do danas, (o)čuvali spomen na
svoje ime Bošnjak, jezik bosanski i običaje, bilo da je riječ o porodicama, džematima ili
udruženjima, pa sve do poduzetnika, intelektualaca i kulturnih radnika kao što su Adil-beg
Zulfikarpašić, Teufik Velagić, Smail Balić, Nedžib Šaćirbegović, Hasan Karačić, Bećir Tanović,
Muhammed Tajjib Okić i drugi koji su pisali radove i knjige o stanju Bošnjaka, te djelovali kroz
političke organizacije, časopise i institucije.

Važnu ulogu u spajanju Bošnjaka domovine i dijaspore imaju mladi u matici i dijaspori. Omladina
koja je rođena u zemljama izvan svoje domovine, može biti ključna u ostvarivanju spone između
Bosne i zemalja u kojima žive, kao i u širenju pozitivnog glasa o Bosni i Bošnjacima. Velik broj
visokoobrazovanih Bošnjaka, budućih političara, naučnih radnika, privrednika, poduzetnika,
parlamentaraca, između ostalih, u državama u kojima se nalaze, imat će kapacitet da predstavljaju
naš narod i naše vrijednosti, ali i da prenesu svojim zemljacima znanja koja su stekli u zemljama sa

nerijetko kvalitetnijim uslovima i mogućnostima obrazovanja. Da bi do ovoga došlo, neophodno je
da matica institucionalno uspostavi bolju saradnju putem konkretnih projekata koji će osigurati
bolju saradnju Bošnjaka na svim planovima, iz svih dijelova svijeta, otvaranjem škola bosanskog
jezika i kulture, putem političkog, diplomatskog i kulturnog aktivizma. Isto tako, dijaspori ne treba
pridavati sporednu ulogu i onu jednokratnu ekonomsku u procesima u Bosni i Hercegovini i gledati
na kratkoročne investicije, već se treba fokusirati na dugoročne projekte i investicije, kao i
ostvarivanje bolje saradnje, naročito kroz različite (nevladine) organizacije i udruženja, koja pružaju
širok raspon i mogućnosti djelovanja. Takvo je i “Udruženje za razvoj saradnje domovine i
dijaspore”, koje aktivno radi na okupljanju svih osoba bosanskohercegovačkog porijekla,
povezivanju domovine, dijaspore i domovinskih, promociji bosanske tradicije, kulture, identiteta i
jezika putem diskusija, naučne, medijske i izdavačke djelatnosti, zatim podsticanje bh. i bošnjačkih
institucija - u matici, kao i van nje - na saradnju i rješavanje pitanje o dinteresa za domovinu i
dijasporu.

Uprkos navedenom, valja napomenuti da pasivnost i ravnodušnost u ovom smislu mogu dovesti do
asimilacije Bošnjaka, što ne bi bilo bez presedana. Čak i danas postoji dovoljan broj takvih
primjera, prvobitno roditelja koji mlađa pokoljenja ne uče bosanskom jeziku, koja se u tim
okolnostima često ne osjećaju dovoljno povezano sa svojom zemljom, identitetom i historijom. Da
je scenario asimilacije moguć, dovoljno je navesti sada već historijske primjere Bošnjaka u Turskoj,
zemljama Magreba i Bliskog Istoka, pa čak i SAD-a, dobrom dijelu od kojih je od identiteta ostalo
davnašnje sjećanje (pra)roditelja na Bosnu i narodno ime, a ponegdje i prezime Bošnjak, čijeg
značenja i porijekla znaju biti i nesvjesni. Obaveza očuvanja veze sa domovinom počinje najprije
od roditelja, koji imaju za dužnost da svijest o porijeklu, identitetu i jeziku, te ideju ljubavi prema
domovini prenesu na iduća pokoljenja. Idući naraštaj Bošnjaka pokazat će mjeru uspjeha tih napora,
kao i našeg zalaganja za svoje sunarodnjake koje su različite historijske okolnosti navele da žive
izvan svoje matične zemlje Bosne.

Sretan Dan bošnjačke dijaspore!

Udruženje za razvoj saradnje domovine i dijaspore